Tri spasiteljska meganarativa kojima se objavljuje Trojedni Bog
I o ovome smo opširno pisali u Adventističkom pregledu (rujan, listopad i studeni 2014.) i ustvrdili kako se kršćanski nauk o Trojednom Bogu zasniva na judeokršćanskim izvorima Staroga i Novoga zavjeta koje jednostavno možemo svesti na tri povijesna meganarativa ili “priče” koje su smještene unutar sveobuhvatne povijesti spasenja prikazane od idealno stvorene Zemlje do idealno obnovljene Zemlje. Tri su velike biblijske priče: (1.) od Abrahama preko Egipta do Kanaana, u kojoj se objavljuje Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova; (2.) od Babilona do Mesije, u kojoj Isus ispunjava sve nade uspostavljanjem Božjeg kraljevstva; i (3.) od osnivanja Crkve do obnovljene Zemlje, što je doba Svetoga Duha koji pokreće i oživljava usnulo i umrtvljeno Božje stvorenje.
Ovaj niz objava Trojednog Boga možemo sagledati i u smislu Božje simboličke i stvarne prisutnosti među ljudima – u Šatoru sastanka, Salomonovom hramu, Drugom hramu i u čovjeku kao “hramu”. Prva priča odgovara na pitanje: Kakav je Bog? Druga pita: Kad će se Bog vratiti u Hram? Treća prikazuje: Kako u pripremi za Kristov drugi dolazak ostvarivati predokus Nebeskog kraljevstva na Zemlji? U svakom od tih velikih biblijskih izvještaja Bog se objavljuje na jedinstven način: ustrajnim djelovanjem na spasenju svega što je ugroženo grijehom. To je prirodni kontekst biblijskog nauka o Trojednom Bogu.
Osnova za nauk o Trojednom Bogu je židovski monoteizam, vjerovanje izraženo u poznatoj šemi : “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,4.5) Ovo je izričaj dubokog iskustva odanosti jednom i jedinom Bogu koji sadrži tri osnovna vida židovskog monoteizma:
(1.) Kreacionistički monoteizam. Bog nije samo jedan, On je jedini koji stvara i održava sve što postoji (Postanak 1).
(2.) Providnosni (eshatološki) monoteizam. Poštujući čovjekov izbor i slobodnu volju samo je Bog konstruktivno i neposredno uključen u tijekove povijesti. “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima.” (Daniel 2,21) U monoteizmu Staroga zavjeta jedini Bog u svojoj providnosti sigurno vodi tijekove naše povijesti sigurnom i poželjnom kraju.
(3.) Monoteizam Saveza. Usprkos čovjekovom priklanjanju Božjem neprijatelju, Bog sklapanjem saveza poduzima inicijativu u ponovnom pridobivanju čovjeka za sebe. (Postanak 3,15) Bog je jedini Spasitelj. “Smrtna borba u Getsemaniju i smrt na Golgoti bili su cijena koju je Srce Beskrajne Ljubavi platilo za naš otkup.”
Prema židovskom monoteizmu, Boga ne možemo staviti u kalup i ograničiti na bilo koji način. On je jedan i jedinstven, ali djeluje na različite načine: Božji Duh lebdi nad vodom; Božja riječ stvara novi život; Božji zakon vodi Njegov narod; Bog prebiva među svojim narodom u oblaku, stupu od ognja i Šekini; Božja mudrost pokazuje što znači biti istinski čovjek koji odsjajuje Božji lik.
Ta se pluralnost monoteizma nastavlja očitovati u objavi Isusa Mesije, Emanuela, ili u željno očekivanoj Božjoj prisutnosti u pobožnosti Drugog hrama te u Bogu Svetom Duhu od osnivanja Crkve pa sve do nove Zemlje. Za razliku od Šatora sastanka i Salomonovog hrama, u Drugom su hramu nedostajali vidljivi znakovi Božje prisutnosti – Šekina . Međutim, Božja prisutnost Drugog hrama je Isus, Mesija čije je poslanje u znaku hramskog djelovanja. U Njemu slava Drugog hrama nadmašuje slavu Salomonovog hrama. Mnogi Židovi, apostoli, naročito apostol Pavao, prihvaćanjem Isusa kao Boga ili Jahve koji se vraća u svoj Hram, i ne pomišljaju kompromitirati ili gubiti vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, već je upotpunjuju. Sjećaju se Isusovih riječi: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?” (Ivan 14,9)
U trećem meganarativu Bog Sveti Duh nastavlja s osvježavanjem židovskog monoteizma po uzoru na Isusa. Baveći se stvarnim životnim izazovima prvih kršćana, apostol Pavao posebno ističe ulogu Boga Svetog Duha u vremenu Crkve. On je odrastao u vremenu Drugog hrama i željnog iščekivanja Božje prisutnosti. Pavlovo se obraćenje pred Damaskom svelo na prepoznavanje Isusa kao jedino dostojnu Božju prisutnost u njihovom Hramu, koji je neprestano ukazivao na Svetoga Duha koji nastavlja Njegovo djelo. Na osnovi te povezanosti s Isusom Sveti Duh zauzima ključno mjesto u Pavlovim poslanicama. Mjesto djelovanja Svetoga Duha je “hram duše” u kojem je Bog oduvijek želio biti prisutan, bez obzira na povijesne zadivljujuće svete građevine pune duhovnih podsjetnika i simbola. Pavao opisuje ulogu Svetog Duha povijesnim motivima i poručuje da je isti Bog na djelu u misiji spašavanja, poput one kad se Jahve vraća na Sion, a Božji narod izlazi iz Egipta ili ropstva grijeha. Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave.
Nakon svih tih povijesnih spasonosnih objava Trojednoga Boga, koje zadiru u svaki vid čovjekovog postojanja i potreba, koja je jedina primjerena reakcija spašenih, ohrabrenih i ozdravljenih grešnika? Kad su stigli na drugu stranu Crvenoga mora, kako su se ponašali Izraelci? Nakon Isusovog “uosobljenja” i posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, jesu li se Njegovi učenici i dalje nastavili gurati tko će biti prvi? Koji je duh zavladao među vjernima na Dušni dan, Pedesetnicu? U svim tim izravnim iskustvima oduševljenosti Trojednim Bogom koji najbolje i najprimjerenije djeluje u povijesti i stvarnom životu, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga. Nitko ne pita: Koje ste naravi? Ne postavlja se pitanje tko je koga stvorio, ili tko je iz koga proizišao. Ne utvrđuje se Božji DNK, niti Ga se rastavlja na sastavne dijelove. Umjesto toga čuje se pjesma i radovanje, jer je izgubljeni sin na sigurnom – vratio se u svoj dom. (Luka 15,23) Cijelo Nebo pjeva.
Na drugoj strani Crvenog mora Mojsije i Mirijam predvode pjesmu hvale. Oduševljeni svojim Bogom pjesnici pišu psalme, glazbenici skladaju pjesme, raduju se na dojmljivim bogoslužjima, ali pjevaju i u tamnicama, na lomačama i pred zvijerima te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja, dubokog uvažavanja i štovanja Onoga koji se u povijesti spasenja objavljuje kao Otac, Sin i Duh. To znači poštivati Božje sveto tlo kod gorućeg grma. Pitanja koja se bave “anatomijom” Trojednog Boga jednostavno su neprimjerena. Pristup Bogu ovisi o čovjekovom svjetonazoru. Židovi evociraju povijesne događaje, pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički slažu silogizme i nadmudruju se u raspravama o svojim bogovima. Tu razliku Pavao ovako opisuje: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.” (1. Korinćanima 8,1)
Trojedni Bog je osoban i Ljubav
Razmotrimo ukratko pitanje pojavnosti i naravi Trojednoga Boga. Već smo ranije upozorili da nismo dorasli donositi konačne zaključke o Božjoj naravi i bîti. Ali prisjetimo se kako su crkveni oci ipak nastojali odgonetnuti tu tajnu i što u Svetom pismu čitamo o Božjoj naravi i bîti.
Kad su se crkveni oci tijekom četvrtog i petog stoljeća trudili opisati kako je Bog trojedan, stvorili su prostor za prenaglašavanje Božje jedinosti i prenaglašavanje Božje trojnosti. Kasnije su te krajnosti osudili i proglasili heretičkim. Jedni su podredili Sina Ocu želeći očuvati Božju jedinost (arijanizam), dok su drugi objašnjavali Božju trojnost tako što Oca, Sina i Duha nisu smatrali Osobama, već samo božanskim pojavnostima preko kojih se jedan Bog očituje ( modalizam ). Činilo se da je rješenje u Tertulijanovoj tvrdnji kako je Trojedni Bog “jedna supstancija, tri Osobe”. Međutim, od ove četiri riječi, oko dvije su nastupili problemi. Oko izraza “supstancija” i “osoba” nije bilo sloge. Grčka riječ ousia je particip glagola biti, a latinski je prijevod substantia ili essentia , što znači “supstancija” ili bît nečega ili nekoga. Vodila se i rasprava jesu li Trojedni iste bîti (homoousia), a trebalo je nekoliko stoljeća da se “istobitnost” prizna Svetom Duhu.
Ni latinska riječ persona ili “osoba” nije odgovarajuća pri opisu Trojednog Boga, jer se u antičko doba odnosila na masku koju bi isti glumac stavljao na lice dok bi glumio različite likove. Bog nije jedan koji u stvarnosti igra trostruku ulogu. Danas izraz “osoba” znači neovisno središte volje i svijesti, što također nije dovoljno dobar opis za Trojednoga Boga. Trojedni Bog nisu Osobe zato što imaju tri središta volje i svijesti (to previše miriše na ljudsku psihološku definiciju), već zato što se ljubav jedino ostvaruje u izravnom osobnom odnosu, a bît Trojednog Boga je Ljubav. Osnovno značenje “osobnosti” treba sagledavati u kontekstu ljubavi. Opisi osobnosti izvan konteksta odnosa ljubavi prikazuju čovjekova stanja i osobnost, te se stoga ne mogu doslovno i u cijelosti primjenjivati na Boga. Primjerice: “Boga ne možemo zamišljati kao tročlanu obitelj, niti kao odbor koji uvijek izglasava zaključke jednoglasno. To bi značilo odvajati osobe, što bi bilo na štetu činjenice da je Bog jedan.” U opisima Trojednog Boga valja biti na oprezu kad počinjemo ulaziti u “anatomiju” Onoga koji nas svime nadmašuje.
Očito je da ne stižemo daleko kad “analiziramo” Trojednog Boga na taj način. Ono što nam je potrebno za izvorno razumijevanje Božje bîti i osobnosti jest biblijski spasiteljski kontekst. Bog se utjelovljuje da bismo Ga izravno doživjeli kao Spasitelja. I to sve čini iz ljubavi, a ljubav je bît Božje naravi. Najizravnija dva biblijska teksta koji iskazuju bît Božje naravi jesu: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1. Ivanova 4,8) i “Bog je Duh.” (Ivan 4,24)
Richard Rice to ovako objašnjava: “Dar Sina i dar Duha dva su najvažnija trenutka u povijesti spasenja. Oni pokazuju da Bog prilazi svijetu iskazujući mu svoju ljubav na osoban način. Dajući se svojim stvorenjima kao Sin i Duh, jedan Bog otkriva svoju unutarnju bît. On pokazuje da Njegova narav nije jednooblična; nije puka neodređena edinstvenost. Božje javljanje u Isusu pokazalo je da su Otac i Sin jedno, ali istodobno i različiti.”
“Drugi čimbenik koji pridonosi razumijevanju Trojstva jest narav ljubavi. Ljubav je u svojoj bîti društvena; ona podrazumijeva odnos između onoga koji voli i onoga kojemu je ljubav namijenjena, predmeta ljubavi. Drugim riječima, ljubav zahtijeva predmet obožavanja. Prema tome, ako je Bog ljubav, kako to kršćani tvrde, ako je ljubav bît božanske stvarnosti, onda nikad nije moglo postojati vrijeme kad Bog nije ljubio. On je morao od vječnosti pokazivati ljubav. Ovo postaje shvatljivo ako razumijemo Oca, Sina i Duha u odnosu ljubavi unutar božanskog Bića.”
Razmišljati o naravi i bîti Trojednog Boga na ovaj način udaljava nas od potrebe da spekuliramo o nastanku, “sastavu” i hijerarhiji Svetoga Trojstva. Božja spasonosna i neuvjetovana ljubav očitovana u Isusu sadrži sve što je čovjeku kao Božjem stvorenju potrebno. N. T. Wright piše: “Božja ljubav nije samo personifikacija, stilska figura za Boga koji djeluje, već Osoba, razapeti i uskrsnuli Isus.”
Nemojmo brojiti crvena krvna zrnca Osobama Trojednoga Boga, već se radujmo što nam je Stvoritelj i Održavatelj nepreglednog svemira, naš dobri Spasitelj pun ljubavi, Trojedni Bog na osoban način blizu. I ne samo nama danas, već i svim ljudima u povijesti na primjeren način.
Dr. sc. Dragutin Matak
(138)